Španjolska je u manje od 40 godina od fašističke tvorevine generala Franca prerasla u jednu od najprogresivnijih zemalja i najbolje uređenih socijalnih država u razvijenome svijetu, što zahvaljujući Joséu Luisu Rodríguezu Zapateru što zbog kontinuiranog otpora što su ga pružili španjolski građani i građanke. Dakako, i Španjolska ima svoje probleme s Baskima, ETA-om, Batasunom i koječime, ali oni se fašizma i zlodjela svojih sunarodnjaka odriču, osuđuju njihove zločine i sprječavaju ih što bolje umiju u sijanju mržnje i zla.

Kada je godinama nakon Ustava iz 1974. Savezna republika Bosna i Hercegovina (skupa s ostalim članicama manje ili više mile nam SFRJ) započela svoj polagani tranzicijski put k radničkoj privatizaciji državnih poduzeća (Markoviću, o Markoviću, where art thou, Markoviću?), kažu mi da se osjetio silan optimizam u zraku. Jedan moj poznanik mi priča kako je samo par godina prije rata u jednoj državnoj firmi imao, skupa sa ženom, imao 400.000 sadašnjih maraka u dionicama kojih je bilo oko 10 miliona. Plan je bio da, ako se dobro sjećam, 60% firme pređe u vlasništvo radnika, a ostatak se proda raznoraznim stranim investitorima. Priča mi da je njegova zamisao bila da, zajedno s ostalim radnicima i radnicama, drugovima i drugaricama, radi na tome da se firma razvija, raste kapital, tako da vrijednost njegovih dionica nastavlja rasti, tako da u budućnosti živi u zemlji koja ga socijalno zbrinjava a sam sebi stvara prihod dovoljno dobar da se može pohvaliti životnim standardom kakav je danas u, recimo, Švedskoj, tom dragulju socijalizma. Njemu je bilo svejedno u kojoj bi to državi bilo da se desilo, bi li on bio Bosanac i Hercegovac ili Jugosloven - nacionalni predznak za njega je tad bio nešto od takve nevažnosti da nikad zapravo nije o tome previše razmišljao. Ili, bolje rečeno, nije o tome nikako nikada razmišljao. Danas je Bošnjak, ponosan na svoj identitet i živi možda samo malo bolje no većina prosjakluka u kojem se nalazimo.

Ja očigledno volim maštati o toj alternativnoj stvarnosti, stvarnosti socijalne Republike Bosne i Hercegovine u kojoj su radnička prava java namjesto san, te u kojoj je životni standard takav da si komotno mogu priuštiti ljetovanje u Grčkoj. Ruku na srce, volim da maštam da bi ta zemlja bila takva da su u njoj ostvarena ljudska prava svih osoba taman onoliko koliko u Španjolskoj i/ili Švedskoj.

(Švedska zapravo nije dobar primjer. Ona je prosperitetna zahvaljujući prvobitnoj etničkoj homogenosti, pa potom uplivu imigranata. Ali dobro, jasno vam je na šta ciljam.)

Ali svako se jutro probudim u državi čiju himnu trebam čuti tek sada, 13 godina nakon što sam se u nju iz prisilnog izbjeglištva vratio. I muči me to, ali želim nastaviti maštati, pa ću svoju današnju maštariju proširiti sa svim dobrim stvarima koje se u zadnje vrijeme dešavaju u zemlji koju ću zarad ove maštarije nazvati - Zapaterija.

Dobra vijest: U Zapateriji je prije nekoliko dana grupa građanski osvještenih entuzijasta federalnog premijera Brankovića podsjetila na njegovu krađu. Loša vijest: Nepoznat je istinski poticatelj (as if) djela rušenja konstrukcije na kojima su bili postavljeni ti plakati. Dobra vijest: Dd radosti samo što nisam zaplakao kad sam čuo da će Europlakat ne samo osigurati nove, podjednako prometne (i legalne!) lokacije, već i da se odvažna akcija ovih građana i građanki nastavlja uz preko 4.000 entuzijasta. (Javite se na arijana [at] gmail dot com da kupite majice koje će financirati nove plakate i druge aktivnosti za koje je potreban novac. Bez brige, sve je transparentno, a oni su čak toliko ljubazni da svima koji to zatraže pokažu račune za sve na što se njihove pare troše. A bome i sve rade po zakonu. Ko ih ne bi volio?)

Loša vijest: Bakiru Hadžiomeroviću i Avdi Avdiću, novinarima političkog magazina FTV-a 60 minuta nebrojeno se puta prijetilo smrću te su dobili policijsku zaštitu. Dobra vijest: Policija zasad svoj posao obavlja besprijekorno i oni su pod 24-satnom i dobrom zaštitom. Loša vijest: U Parlamentu BiH se pokrenula incijativa o rezoluciji kojom je Parlament trebao kolektivno osuditi napade na novinare, napad na medijske slobode i napad na slobodu govora medija. Oni to, ma već i znate, nisu uradili. Iz SDA su imali priglupe komentare o tome kako se novinari trebaju suzdržavati govora mržnje. Ispade da su sami sebi krivi jer im uvezene selefije žele odsijecati glavu. Dobra vijest: Neki su ipak imali dostojanstva, etike i ljudskosti da nasilje osude. Moje iskrene čestitke SDP-u i Našoj stranci. Još jedna dobra vijest: U emisiji Odgovorite ljudima večeras, dakle u srijedu, na FTV-u, sve i jedan gledalac/gledateljka koji su se javili telefonom ili e-mailom gosp. Hadžiomeroviću su pružili punu podršku, a nezvanični predstavnik oveće grupe penzionisanih policajaca ponudio mu je i njihovu pomoć u vidu zaštite ukoliko policija ne obavi svoj posao kako treba.

Hajdemo još jednu dobru: Branković je sebi spustio plaću. (Znam, gorak je okus u ustima od ove dobre vijesti, ali je ipak dobra. Dokaz je to toga da je moguće postići rezultate kontinuiranim otporom. Korak po korak i - Zapaterija!)

Najodvratnija vijest ikada: Presuda Fati Orlović.

Dobra/loša vijest: 85% obaveza za priključenje NATO-u ispunjenih. Lično ne podržavam NATO, ali realno gledajući to jest dobra vijest u danom trenutku.

Jeste li brojali? 7 dobrih i 5 loših. Dovoljno dobro za moju današnju maštariju. Sutra se vraćam stvarnosti i željama o rušenju vlade koju sačinjava šestorka.

"Ho, ho, ho", ulepršala je Arzija, u sarajevskim obdaništima poznatija kao Teta Nova hidžretska godina, noseći u jednoj ruci zamotanu kutiju punu priča iz Kur'ana za djecu i uvezanih slikovnica o "Dedi Aliji", a u drugoj paketiće s čokoladama proizvedenih od Bošnjaka povratnika u Prijedor, uz pisamce Boga na zemlji Cerića u kojima im dotični želi berićetnu, sretnu i pravovjernu 1430. hidžretsku. Oko sebe je omotala zelenu zastavu islama, ukrasila se tespihom oko ruke i esselamu-alejkumala sve prisutne što je sekularnije znala i umijela.

Pošto je Arzija, u zeleno umotana, podijelila Kur'ane s potpisom Enesa Karića na unutrašnjosti korica, za njom je spasonosno uletio Imamović s "Historijom Bošnjaka", kako bi djeci objasnio da mogu voljeti Djeda Mraza, ali da moraju biti svjesni povijesti svoga naroda kako bi za trideset godina, poput njega u Dnevnom avazu od 30. decembra bili sposobni izmišljati unutrašnje i vanjske neprijatelje i etiketirati sve Bošnjake koji se protive višemilionskom projektu Rijaseta na Kovačima kao ljude koji sami sebe mrze. "Male kusturice", rekao bi moj otac. Sekularni kritičar s klerikalnim kritikama. Ni Titov ni Cerićev.

Za par godina, Vrhovni Poglavar Njegovo Božansko Visočanstvo Cerić vozit će se Sarajevom u cerićmobileu (proizvedenog, dakako, u jednom od auto-pogona Rijaseta) i kroz otvor po ulici bacati dinare ubogoj siromašnoj djeci i ramazanske vaktije, po simboličnoj cijeni od 10 maraka. Njegova vožnja gradom nadmašit će i najveće svatove, a sam papa će mu zavidjeti na uspjesima.

U međuvremenu ćemo državne institucije preseliti u zgradu Rijaseta i zabraniti nevjerske praznike. Ako ništa drugo, barem ćemo imati jednog predsjednika (islamske republike) Bosne i Hercegovine.

Na pedere ćemo rušiti zidove, jer to, bit će, tako negdje piše, kazali su na jednom skupu o pošasti "homoseksualizma" u džamiji u Čobaniji. Pravom Djedu Mrazu, onom s jednog od polova, skratit ćemo bradu i nabacit mu trofrtaljke i postaviti ga za čuvara džamije al-Fahda.

Arzija će dobiti svoj talk-show na Hayatu - Arzijin vakat. Imamovićeve veze iz Rijaseta će se pobrinuti da on i njegova "Historija" dobiju počasno mjesto u bošnjačkoj Dvorani velikana (nekadašnjoj zgradi OHR-a). Žene će se pokriti i zemljom će odisati miris japraka i podvarka.

U Bošnji (kako je Poljaci zovu), nastupit će nova renesansa islama kojom će se, a i vakat je, u pravopis umetati "h", iz umjetnosti izmetati umjetnici, a Avazovo toranj prenamijeniti u najvišu džamiju na svijetu, sa staklenim minaretom.

Arzijin je vakat and we better get used to it.

Čitam u komentaru na neki članak na Sarajevo-X-u slijedeći izvadak iz Ustava nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine:

Član 154.

Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.

Član 155.

Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.

To me je ponukalo da se s dozom zamišljene nostalgije (jer sam jedva krenuo u osnovnu školu u vrijeme Republike) prisjetim tog vremena u kojem se nama, Bosancima i Hercegovcima, nudilo da budemo Bosanci i Hercegovci, građani i građanke suverene, nezavisne, demokratske i građanske države, nepodijeljene po etničkim linijama, neovisne o vjeroispovijesti, progresivne, napredne, zemlje koja ime sve šanse da nešto od sebe napravi. Kad vidim šta smo napravili umjesto toga, shvatim da smo stvaranjem države Bosne i Hercegovine napravili ne samo zločin iz morala, etike ili obične ljudskosti, već i zločin protiv te Republike, po njenom Ustavu.

Čitao sam izvještaje s pobune u Grčkoj, pobune koja me toliko emotivno uzdrma da bih se najradije rasplakao kao malo dijete. Rasplakao bih se jer mislim da je to ono što našoj zemlji treba. Ne treba nam još jedan mrtav Denis Mrnjavac, niti vlastiti šesnaestogodišnji Alexis Grigoropoulos, ali nam treba taj bunt, taj otpor, to shvaćanje da je njegovo ubojstvo bilo ubojstvo cijeloga društva, ne samo grčkoga već i našeg. Trebamo shvatiti da je to napad na nas. Trebamo shvatiti da je patnja, da budem do krajnje instance patetičan, majke Denisa Mrnjavca prije četiri dana, na njegov 17. rođendan naša patnja jer je za njegovu smrt odgovorno društvo koje smo proizveli kad smo odustali, prisilno ili ne, od Republike Bosne i Hercegovine a dopustili ovom troglavom monstrumu od države da se izlegne iz jajeta koje pominje Dubravka Ugrešić ("Toys for Boys", Kontra-Punkt, http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56292&topic=18&newlang=).

Ja zapravo nemam ništa novo niti pametno za reći. Glup sam kao i svi ostali u ovom ludilu u kojem živim i ponekad se pitam kako je moguće da je jedina stvar koju ja svojoj zemlji želim uraditi to da je srušim? Nije ni čudo da me otac zove Emirom Kusturicom kad mu kažem da sam Bosanac i Hercegovac a ne Bošnjak. Kaže mi to pokušavajući grimasu složiti u ozbiljan izraz lica, ali više izgleda kao kakav zbunjeni dječačić kojem nije baš posve jasno zašto osoba pred njim govori to što govori: "Ta to nema nikakva smisla, sine! Zar ti ne voliš svoju zemlju?"

U pravu je, ne volim. Prezirem je. Mrzim državu Bosnu i Hercegovinu. Ali zato strašno volim Republiku Bosnu i Hercegovinu. Još samo kad bismo srušili ovu da iz nje nikne ona. Znate kako kažu - i iz govana niče cvijeće.

Gledao sam "Pošteno" prije dva dana. (Duška Jurišić je grozna novinarka s ispravnim stavovima. Možda bi bilo bolje da je super novinarka s lošim stavovima?) Gledao sam gđu. Arziju Mahmutović i pored njene tankoćutne zablude da joj se nešto "imputira" (zlouptrijebila je tu riječ toliko puta da sam se na četvrti ili peti pomen već počeo smijati), ono što me se najviše dojmilo je koliko je njeno lice izgledalo plastično - naslage i naslage pudera za pod reflektore u kombinaciji s bizarno jarkom šminkom. Izgledala mi je pomalo poput klauna, da budem potpuno iskren. A i zvučala poput klauna, klauna koji je zapamtio napamet šalu koju ponavlja djeci kad ih zabavlja. Šala nije bila smiješna, ali me gđa. Mahmutović itekako zabavljala.

Polemika o Djedu Mrazu nije zapravo nikakav istinski prijepor. Radi se samo o suludo konstruiranoj ideji da sekularni simbol Nove godine zapravo predstavlja nešto vjersko. A gđa. Mahmutović, ta ikonoklastična figura, takvo šta prosto ne može dopustiti. Kad bih htio izazvati žestoku polemiku, dotičnu bih zapravo optužio za državni udar, iz dva razloga: prvo, u javnoj instituciji jedne sekularne države imputirati (ha!) sekularnom simbolu vjerska obilježja zacijelo krši nekakva prava nekoga negdje; drugo, ako taj simbol čak i ima vjerska obilježja, pravdati isključivanje tog simbola iz nekakvog društvenog i obrazovnog mainstreama zbog tobožnjih "povrijeđenih osjećaja muslimana" zapravo predstavlja kršenje prava drugih vjernika. Ali neću je optužiti nizašta, osim možda za nesmiljenu zabluđenost pijuna neke više instance.

Meni je sasvim jasno da Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovini Djed Mraz predstavlja nekakvu nemuslimansku prijetnju, kao što im predstavlja i sve drugo nemuslimansko ili, možda i više, nebošnjačko - od Srba i Hrvata, preko riječi poput "lako" i "kava" i "srećno" sve do, recimo, Queer Festa. Naravno, sve je to isključivo nemuslimansko u njihovim očima, mada su neki od ljudi u tim torovima možda čak i muslimani. Sve što smrdi na sekularno po njima je prijetnja vjerskome. Pa tako i Djed Mraz koji malo previše podsjeća na omraženi period Titovog socijalizma, na "bratstvo i jedinstvo", na crvenu prokletu boju i američki kapitalizam (kojem se reis-ul-ulema dodvorava kad želi biti Čarobnjak Ujedinjenja Zapada i Istoka).

Teško se s njima boriti i prepirati jer su isprali umove dovoljno velikoj većini, pa ću zato novim božjim poslanicima na Zemlji otjelovljenim u predstavnicima IZ-a BiH (nisam blasfemičan, oni se tako ponašaju!) preporučiti kako riješiti (zapravo nepostojeći) problem Djeda Mraza: preimenujmo ga u Dida Muharem, obujmo ga u zeleno odijelo, pošaljimo ga na Bajram da klanja pet namaza i poslije akšama da djeci u vrtićima čita priče iz Kur'ana, uz prigodan kurban i bajramaluk. I eto, problem riješen - dovršit ćemo segregaciju po onom basnoslovnom američkom principu "separate, but equal" (razdvojeni, ali jednaki). Američki Jug je vjerovao da će to paliti za američke crnce, možda upali i za nas.

Sjećam se kad sam 2005. godine popunjavao upisni list (inače potpuno besmislen formular koji previše košta, kad se sve to sabere) da sam, naletivši na polje "Nacionalnost" na tren zastao i prisjetio se smiješne lične dogodovštine: godinu dana prije toga, tada još živeći u Republici Srpskoj i na ćirilici ispunjavajući zahtjev za obnovu pasoša, pod nacionalnost sam upisao: "Босанац и Херцеговац". Predao sam popunjen obrazac ljupkoj gospođici neočupanih brkova za šalterom i, samozadovoljno sa smiješkom, čekao da ona pregleda obrazac i kaže mi trebam li još šta uraditi. Ona je nestrpljivo preletjela pogledom preko papira i ugledavši moju nepostojeću nacionalnost grohotom se nasmijala i bez riječi mi dala novi obrazac. Rekla mi je ljubazno, na ćirilici (zvučalo mi je kao da to govori na ćirilici): "Бојим се да ова ваша националност, млади господине, просто не постоји. Ако ово оставите овако, на што имате право, нећете добити пасош, а биће вам много већа мука да се препирете с нашима око тога".

Imao sam tada samo 17, možda 18 godina i radovao sam se svom putovanju u Irsku, tako da sam radije progutao svoj građanski revnosan princip da bih u građanskoj kulturi uživao barem tih čarobnih 7 dana.

Pa sam se 2005. pitao: "Može li se Bosanac i Hercegovac upisati na Filozofski fakultet?" Nisam nigdje trebao putovati i, koliko mi je bilo poznato, nisu mi mogli kao pripadniku nekonstitutivnog naroda zabraniti da prisustvujem predavanjima, pa sam odvažno upisao "Bosanac i Hercegovac", te odskakutao do nemile Studentske službe. Punašna, simpatična tetica, ovog puta očupanih brkova, nije ništa rekla. Nasmijala se, zaheftala kopiju uplatnice iz banke na semestralni list i pokupila sav moj materijal. Ja sam bio zadovoljan.

Malo šta sam znao tada o tome šta zapravo znači nazivati se Bosancem i Hercegovcem. Nije mi bilo još posve jasno da se nazivajući se tako zapravo svrstavam u tu ubogu kategoriju nacionalnih "ostalih", onih tzv. manjinskih naroda i nacija i etniciteta, onih čudnovatih ljudi koji ili slave Yom Kippur ili se čuvaju naslijeđa ateističkog komunizma ili prosto iz mješovitobračne zbunjenosti ne znaju ko i šta da budu, pa biraju biti ostali. Nisam tada znao da kao pripadnik ostalih zapravo ne mogu obnašati nikakve značajnije funkcije u državnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim institucijama. Nisam uspijevao razumjeti zašto neko očekuje od mene, jednog Mirze, da vjeruje u Allaha dž.š. i obavezno se svrstava u saf bošnjačkoga naroda, te nekakve srpskohrvatske anateme, naroda koji je vijekove proveo više u kakvu polupostojanju.

I kad sam sve to shvatio i shvatio da me zahvaljujući svom imenu i prezimenu Bosna i Hercegovina percipira kao Bošnjaka i da sam ja načelno "konstitutivan", ma šta ja u svojoj socijalnoj pobuni i revoltu rekao - tad sam shvatio da mrzim biti konstitutivan.

Nikad nisam uspio uploviti u to more patriotske patetike u kojem se, kao nekakva bezoblična ali homogena masa, svi uspješno identificiramo jedni s drugima kao Bošnjaci, gradeći taj identitet na deklarativnoj historiji razvitka naroda. Doživljavao sam to oduvijek kao nekakvu potrebu za samoafirmacijom ljudi koji su stoljećima ugnjetavani od kakvih vladara, pa sada afirmiraju svoje postojanje potvrđivanjem i izražavanjem razlika u odnosu na te vladare/tlačitelje. Možda griješim, ali mi iskreno nije ni stalo do svega toga toliko. Ono što je u svemu tome bitno je da ja zaista ne želim, ili možda ne mogu, biti Bošnjak. Ne po nacionalnosti.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam ja nikakav anti-Bošnjak, "unutrašnji neprijatelj" ili doušnik velikosrpske zavjere. Ne. Samo sam neko kome je građanski i nekakav lični identitet (ili identiteti, jer niko od nas nema samo jedan) važniji od etnokonfesionalnog. Ne omalovažavam svojim viđenjem drukčije potrebe, prava, obaveze i htijenja. Nipošto. Ali ne razumijem zašto se meni uporno uskraćuje prilika da ne budem samo dijelom konstitutivnog naroda, ukoliko to izaberem biti, a budem građanin, građanin raznovrsnog etničkog porijekla (što jesam), nekakve agnostičke religijske pripadnosti i, naposlijetku, državljanin Bosne i Hercegovine kojeg nacionalno opredjeljenje ne može ograničiti da u vlastitoj zemlji živi.

Ali ja to ne mogu, jer mi ne daju. Gospodinu Izetbegoviću je važniji naziv bošnjački od života bošnjačkog, a mene bi gospodin, da me zna, siguran sam, svrstao u svoj tor, opasan bedemima sastavljenim od bezbroja minareta, odbranjen zvukom stotine ezana.

Da, zaista mrzim biti konstitutivan.

Bosna i jebena Hercegovina. Uveličana tronacionalnim isprdkom od ideje o konstitutivnosti tri naroda, ko da je važnije biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat nego panker, gurman ili plavuša. To je zemlja u kojoj sam se rodio i to je zemlja u kojoj živim, mučeći se provodim svoje dane i gubim se u benavilu ove bestvarnosti, jer prosto odbijam prihvatiti da je ovo moja stvarnost. Kažu da postoji ogromna razlike između zbilje i uobrazilje, da svi mi imamo svako za se percepciju svijeta ponaosob različitu i da su ta različita viđenja najveće razlike među nama, praznine, rupčage, ma kanjoni koji nas udaljavaju jedne od drugih.

Ali zar smo toliko daleko da ne vidimo koliko smo potrebni jedni drugima, pa zvali se Moamer, Radomir ili Hrvoje? Ili, zamisli, Jakov? Ili, nedajbože, zvali se i ženskim imenima?

No u redu, nisam baš obožavalac nekakva patetike o potrebnoj kvazisolidarnosti jer ne podnosim taj komunistički politički korektan izraz lažnog bratstva i jedinstva, međunacionalne ljubavi i inih pizdarija. Kad se ne volimo kao osobe, kako kog kurca da se volimo kao narodi/plemena?

Pizdim jer vidim da od nekih 300.000 ljudi u glavnom gradu ove zemlje, samoprozvanoj metropoli čiji su čar i ljepota iščeznuli s onom jadnom, izgubljenom ratnom generacijom koja je nekada barem dijelom ovom gradu pridavala tu nekakvu notu za kojom čeznem ja koji to nikad nisam ni upoznao, niti vidio - od tih 300.000 ljudi samo ih 100 mari dovoljno da dignu lijena, letargična, potištena i poražena dupeta s neudobnih kauča i radničkih fotelja na kojima ne primaju plaće i - POBUNE SE!

Predstavnički dom Parlamenta Federacije je vještim izglasavanjem zakona o budžetu i izvršenju budžeta gotovo unisono, kao kakva ritam-sekcija, sebi plaće podigao za 100%. Kao u zafrkanciji izvještavaju neki nesposobni i loši mediji da će te plaće sada dosezati i do 5.600 maraka. Plaća predsjednika Federacije, kako čitam, s 2.000 maraka popet će se na gotovo 4.000.

I kako da se ja u svemu tome osjećam? Kako da se osjećam što radnici "Aide" štrajkuju glađu? Kako da se osjećam što je penzionerima u Brčkom neko iz pošte ukrao penzije? Kako da se osjećam što ljudi gladuju, što je budžet Federacije u debelom minusu, što je Dodik demokratski zamaskiran četnik, što Silajdžić uništava živote građana ove zemlje, što u Sarajevu pred Akademijom fašisti tuku pedere a javnost se protiv toga ne buni? KAKO DA SE OSJEĆAM?

Želim vrištati jer ne znam šta mi drugo preostaje. Želim moći uperiti prstom u nekoga i reći: "Ti si kriv! Vi ste krivi!" Želim reći da su krivi glupi Bošnjaci kojima je važnije biti Bošnjak/musliman nego imati hrane ne stolu pa glasaju za perverzije od stranaka i licemjere od ljudi poput onih u SDA i SBiH. Želim reći da su krivi Srbi kojima je Garašaninova povelja važnija od one o ljudskim pravima, pa glasaju za SNDS, SDS, nedajbože za Radikale (mada više za njih niko ne glasa unatoč tome što samo Šešelju govna ne izlaze na oči). Želim moći vrištati na Hrvate jer je važnije potrošiti milione jebenih maraka na javni RTV servis na hrvatskom jeziku koji promovira hrvatsku kulturu i hrvatski identitet nego te pare proslijediti svim onim ubogim starcima po većinski hrvatskim mjestima koji skapavaju od gladi i preživljavaju od jedne kokoši.

Ali ja to ne mogu! Ja ne mogu vrištati na čitav narod. Ili naciju. Ili etnicitet. Ili konfesiju. Ili religiju. Ja mogu vrištati na Mustafu Cerića, jer izigrava ljude koji polažu nade u njega. Mogu biti ljut na Dodika jer... ma, ne moram nikome više objašnjavati zašto mogu biti ljut na njega. Kao ni na Silajdžića, Čovića, Jovića, Ljubića, Špirića i sve druge -iće i politikantiće.

Samo na jedan kolektivni identitet mogu vrištati i na nj se istinski mogu naglas ljutiti: na građane i građanke. Zašto? Pa zato jer isti ne postoje. Nemamo nikakve građanske svijesti, mi biramo biti apolitične amebe koje radije troše zadnje pare na kutiju Drine i kafu od marku u nekom glupom, smrdljivom, napušenom kafiću gdje ćemo sjedit 3 sata i kukat jedni drugima kako nam neki majmuni koje ne možemo dohvatiti uništavaju život i gađaju nas kamenim bananama, jer da nam bacaju prave barem bismo se najeli. Ne, mi ne kontamo da mi možemo svrgnuti vladu, da se možemo boriti. Jebeš više i sva prava. Imamo ova, nemamo ona. Bla bla bla. Vječito kukumavčenje. Zaboravi šta postoji. Izađi na ulicu i napravi šta hoćeš da postoji. I onda ljudi neće. Boje se, tobože. Boje se ovih poluljudi s četiri završena razreda osnovne škole, licemjera kojima je važnija vjeronauka u vrtićima nego topli obrok za učitelje/ice u vrtićima. A mi smo kukavice i beskičmenjaci. Zemlja beskičmenjaka, ameba, kukavica, poluljudi i licemjera. Zašto? Jer ništa ne radimo. Jer uvijek imamo nekakvo opravdanje: rat nas je snuždio, nema se šta jesti, nema se kako, ne može se, bla bla bla. Uvijek nešto. Ja zaista ne znam šta to treba da se desi da potjera, natjera, primora, ponuka ili stjera uza zid ovu zemlju da se pobuni.

Ako su mogli oni u Tajlandu, možemo i mi.

Vi kontate valjda da se smanjenjem plaća budžetskih korisnika i preusmjeravanjem tih sredstava može pokriti gomila nekih dugova? Također shvaćate da mi možemo, kao ovi u Tajlandu, natjerati Ustavni sud da svrgne našu vlast? Ili joj onemogućiti da ispunjavaju svoje dužnosti (ne da bismo im puno odmogli, svakako to već ni ne rade)?

Bunite se, pobogu.